dr. sc. Josip Mikulić



Josip Mikulić, dr. sc., dobro je poznat kao publicist kršćanske literature i evangelizator (autor je knjiga »Moj bližnji«, »Susret s Isusom«, »Živjeti s Isusom«, »Uskrsnuti s Isusom«). Preveo je i organizirao tisak većeg broja knjiga poznatih kršćanskih autora kao što su: T. Epp: »Tijelo i duh u sukobu«, T. Epp: »Test života«, T. Epp: »Ljubav je odgovor« – ta je knjiga podijeljena u 100 000 primjeraka i pet izdanja prognanicima za vrijeme rata u Hrvatskoj; Oswald Smith: »Spasenje Božje«, Peter Deyneka: »Mnogo molitve mnogo sile«.

Josip Mikulić je bio potpredsjednik Saveza baptista Jugoslavije, sekretar Saveza baptista Hrvatske, starješina Baptističke crkve Zagreb i dr.

Kako i gdje možete nabaviti knjige dr. sc. Josipa Mikulića "Moj bližnji", "Susret s Isusom", "Živjeti s Isusom", "Uskrsnuti s Isusom" i "Božja ljubav je odgovor"?

Knjige šaljemo pouzećem nakon narudžbe putem elektronske pošte autora:

E-mail: josip.mikulic4@zg.t-com.hr



Autor: dr. sc. Josip Mikulić

Jedino pod uvjetom dubokog osobnog čitanja i proučavanja Božje Riječi, može se ostvarivati zajedničko proučavanje. Zajedničko proučavanje ima svoje prednosti. Ono izgrađuje zajedništvo. To je sredina u kojoj se snažnije osjeća Kristova prisutnost. Isus je obećao: « Gdje su dva ili tri skupljena u moje ime, tamo sam ja među njima.» To je osnova uzvišenog zajedničkog odnosa, koja nas zadivljujuće zbližava jednog s drugim – to je središte duhovne ljubavi, gdje mi duhovno dotičemo jedan drugoga našim iskustvom i spoznajom Krista. U istraživanju istine mi trebamo jedan drugoga. Mi dopunjujemo jedan drugoga, zajednički potvrđujemo vlastito istraživanje o Bogu, ohrabrujemo jedan drugoga u nošenju tereta, kao što čine putnici kada zajedno idu na visoku planinu.

Evo nekoliko pravila zajedničkog proučavanja Božje Riječi:

- najbolji je efekt ako svatko sudjeluje

- ne udaljavati se od zadanog teksta

- ne treba se sukobljavati, nego dijeliti mišljenja, čak, ako su i suprotna

- isključiti politiziranje kao i rasprave o spornim denominacijskim temama

- svaki učesnik, a posebno koji rukovodi sastankom, treba shvatiti da se skupljamo u Isusovo ime, da u naše zajedništvo kao pčele u košnici želimo unijeti sve najbolje. Tada ćemo ispuniti atmosferu jednostavnošću, bezazlenošću, iskrenošću i dobronamjernošću.

Poželjno je na jednom sastanku preći jedno poglavlje, ili u krajnjoj mjeri jedan cjeloviti odjeljak Evanđelja i na kraju učiniti sintezu ili zaključak o tome:

- što smo saznali iz Evanđelja

- kako se Blaga vijest odnosi na nas i kako se mi odnosimo prema njoj i prema Kristu?

Potrebno je postići dogovor o prakticiranju Božje Riječi u svakodnevnoj praksi i to međusobno provjeravati kroz životno zbližavanje vjerujućih na principu uzajamnosti, zajedničkih posjeta, zajedničkih aktivnosti u svjedočenju, molitvi, nošenju tereta i bremena jedan drugoga. « Blago onima koji slušaju Riječ Božju i drže je». Govori Isus.

DUHOVNO BOGOŠTOVLJE U PRAKSI VJERUJUĆIH

U razgovoru sa ženom Samarjankom Isus je rekao: « Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju se klanjati u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi.» (Iv.4:24).

Pobožnost Bogu za vjerujućeg čovjeka je prije svega, neophodna duhovna aktivnost – zauzetost na nekom polju rada. Nema boljeg prostora za duhovnu izgradnju nego rad za Gospoda i bližnjeg. To je u nekom smislu « duhovno pražnjenje». Božje dijete se Bogu klanja u svom srcu, u svom duhu, i treba uvijek biti u stanju bogoštovlja. To je, zapravo, njegov cijeli svakodnevni život. Kako piše u kuhinji supruge velikog kršćanskog evangelizatora Bily Grahama: «Ovdje se obavlja služba Bogu svakoga dana». Ali, to ne isključuje i odvajanje posebnog vremena za bogoštovlje, kada se svaka druga služba stavlja na stranu. Za tu posebnu svrhu treba biti odvojeno regularno vrijeme. To se odnosi na bogoštovlje kod kuće, kao i u crkvi.

Obiteljski oltar

Isus Krist je zainteresiran za naš obiteljski – privatni život. Isus sam dozvoljava svojim prvim učenicima, da vide gdje On boravi. Oni žele upoznati njegov osobni život, privatni život, familijarni život. Isus Krist dozvoljava tu provjeru. Njegov život se ne plaši kritike. Isus je uvijek i svugdje jednako savršen. Takvima On želi učiniti i nas kršćane, ne samo u Crkvi, nego i kod kuće.

« Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore te mu reče: 'Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.» (Lk.19:5).

Je li vaš dom otvoren za Isusa?

Prvo čudo koje je Isus učinio na zemlji je bilo u jednom domu. Odvijala se svadba u Kani Galilejskoj. To je učinjeno u obitelji, u jednom domu, ali i posljednje čudo uskrsnuća Lazara, učinjeno je u obitelji. Shvatimo to, da Isus želi sudjelovati u svim događajima koje kršćanin proživljava.

Je li čudo Božje ljubavi i milosti zahvatilo i vaš život i vaš dom?

Isus želi suosjećati s vama u svim događajima vašeg svakodnevnog života.

Obiteljski oltar je ono vrijeme, odvojeno u obitelji Božje djece, kada se cijela obitelj sakuplja za zajedničko čitanje Božje Riječi, razmišljanje i razgovor o pročitanom tekstu i za zajedničku molitvu.Nema ničega blagoslovenijeg u životu vjerujuće obitelji od zajedničkog obiteljskog bogoštovlja. Ništa drugo ne može toliko razvijati i produbljivati sveti Božji strah i ljubav, kod roditelja i njihove djece, i ništa ne može tako potpuno i duboko izgladiti sva razmimoilaženja i teškoće, kao obiteljski oltar.Kada je cijela obitelj okupljena za zajedničko bogoštovlje, svi loši osjećaji ili neljubazne misli se rasplinjuju i isčezavaju. Ne mogu se muž i žena zajedno moliti Bogu, ako nisu u duhovnom zajedništvu jedan s drugim. Ako i nastaju međusobne teškoće, tada brzo dolazi do međusobnog pomirenja, upravo kod obiteljskog oltara.Obiteljski oltar je neophodan u svakoj kršćanskoj obitelji. Ne mogu vjerni roditelji ostaviti bolje nasljeđe svojoj djeci, nego kada se nauče, zajedno prikloniti koljena oko Božje Riječi i prinositi molitve iz svojih srca k Božjem prijestolju.

Sasvim je normalno da otac, kao glava obitelji, rukovodi obiteljskom molitvom. Ali, s vremena na vrijeme, prilike mogu tražiti, da obiteljskom molitvom upravljaju i drugi članovi obitelji. Ako muž nije Božje dijete, ali se ne protivi da bi žena rukovodila obiteljskom molitvom, treba omogućiti da ona to čini. Isto tako, ako je u obitelji netko od djece tko je nanovo rođen, može također rukovoditi obiteljskom molitvom i čitanjem Božje Riječi, ako su roditelji s tim suglasni. Time se oslobađa kreativnost i sposobnosti rukovođenja kod mlađih osoba. Velika je prednost u tome ako to nauče u obitelji, gdje ih nitko neće kritizirati u slučaju početnog nesnalaženja.

Ako su u obitelji mlađa djeca, dobro je pored redovitog čitanja Božje Riječi, pročitati neki odlomak iz neke zanimljive kršćanske knjige za dječji uzrast, uz potrebna pojašnjenja. Ali naravno, ništa ne može zamijeniti Sveto Pismo, koje je potrebno uvijek čitati, i to naglašenije od svega ostalog.

Iako je ponekad teško naći usklađeno vrijeme za obiteljsku molitvu i čitanje, treba zauzeti stav, da je bolje žrtvovati nešto od ostalog vremena, a naći potrebno vrijeme za obiteljsku molitvu i čitanje Božje Riječi. Obiteljski oltar bi trebao biti centralnim činom u životu svake vjerne obitelji, a sve ostalo treba ostvarivati u relacije s tim glavnim činom. Svakodnevni život pojedinog vjernika i njegove obitelji je «poslanica koju poznaju i čitaju svi ljudi.» (II. Kor. 3:2-3).

Možda nema mjesta na kojem tako često padamo, gdje padnemo tako nisko i tako očevidno, kao što je to naš svakodnevni život u našim konkretnim životnim okolnostima. Sotona naročito želi da skrene naš životni pravac, jer on ne želi da se naša vjera potvrđuje u praksi. Možda nam izgleda da sami možemo ostvariti pobjedu nad sobom i nad grijehom, međutim, da bismo mogli pobjeđivati, to zahtjeva našu osobnu vezu s Bogom. Često nam se postavlja pitanje kako postići pobjedu u našim okolnostima kao pojedinci i kao obitelji. Postavlja nam se i pitanje: « A da li Bog zna o tome? Zna li Bog stvarno o okolnostima u kojima se baš ja nalazim?»

Bog dobro zna okolnosti u kojima se nalazimo

Popis riječi koje sam pronašao u Bibliji začudile su me kako Bog zna sve o meni i o nama i našim: bolima, žalostima, optužbama, tjeskobama, brigama, bremenima, ogorčenjima, odricanjima, gubicima, kaznama, ispravcima, nevoljama, uznemirenjima, dugovima, demonima, podjelama, smrtima, zavodnicima, osamljenostima, neprijateljstvima, zavistima, lošim vijestima, lažnoj braći, patnjama, dosadama, poniženjima, gladima, odvojenostima, povredama, zatvorima, nesigurnostima, putovanjima, poslovima, štetama, zlonamjernostima, pakostima, izopačenjima, nezaštićenostima, oskudicama, opasnostima, pritiscima, siromaštvu, progonstvima, zbunjenostima, prigovorima, bičevanjima, svađama, izravnavanjima, pobunama, iskušenjima, mukama, kušnjama, neprilikama, žeđima, zlostavljanjima, suzama, slabostima, bdijenjima, govorkanjima – Bog zna sve o svemu tom.

Pogledajmo učenike. Kakvo je bilo njihovo iskustvo? Tama, bura na moru, velike oluje, valovi, strahote, zatvor, hladnoća, glad, nevolja, oblaci, prašina u pustinji. Svi ti izvještaji iz Pisma pokazuju nešto prijeteće, nešto tamno, nešto vrlo sumorno i vrlo teško; ali sve je to na svijetu. Bog zna sve o tome. On zna da ćemo biti u svim, ili mnogim sličnim situacijama, u sličnim situacijama u ovo ili ono vrijeme.

Zašto te sve stvari dolaze na Božju djecu? Zašto svi živimo sa svim teškoćama? Netko je rekao, da «najveća pobjeda dolazi s najvećim teškoćama».

To lijepo vidimo u svezi sa trnom u tijelu kod apostola Pavla.

« I da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo.» (II.Kor.12:7). Pavao je imao problem s očima i to mu je u službi za Gospoda uzrokovalo mnoge teškoće. Znao je za mnoga izlječenja i sam je u tome imao iskustva, kako je Gospod i njemu dao silu za izlječenje. Ali, sada je njega zadesila bolest, taj trn. I on se, sasvim razumljivo toga htio riješiti. Molio je Gospoda da to otkloni od njega. Kako pokušavamo da se oslobodimo tog trna u tijelu? Pavao je to u početku želio: « Za to sam triput molio Gospoda da prestane. A On mi je odgovorio: ' Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.» (8,9 stih). Jesmo li došli do tog mjesta u našem životu?

Mogu li doći bliže k vama? Mogu li dirnuti u vaše intimne osjećaje? Željeli bismo imati Kristovu silu, ali da se ona ne ispoljava kroz neki tjelesni izraz kroz boli, nevolje i trpljenja. To nije put koji obično želimo. Ali, kako je Pavao to primio? On kaže: « Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.» (10.st.). Ako želimo Božju snagu da se manifestira u našim slabostima, to znači prihvatiti trn u tijelu koji donosi te slabosti u naš život.

Razmislite o tome: Bog je mogao onemogućiti da Danijel bude bačen u lavovsku jamu.

Nekoliko sam puta bio u zoološkom vrtu i vidio lavove i njihove ralje i zube. Činilo me sretnim da su bile čvrste željezne rešetke između mene i strašne zvijeri. Ali, jednom kada sam baš bio kraj tih lavova, došao je neki čovjek i izazivao te zvijeri. Režale su i pokazivale svoje strašne zube. Rekao je, da kada bi sada netko došao među njih one bi ga rastrgale. Ljudi su se skupili i sve to promatrali. Onda je taj čovjek rekao: « Skupite nešto novca, za koji će čas doći njihov krotitelj i pokazati kako se to s njima radi. Nakon toga došao je u kratkim hlačama, bez gornje odjeće upravo taj čovjek i skočio preko žice upravo među njih. Svi su zanijemili čekajući što će se dogoditi. Bilo je zastrašujuće to gledati.

Danijel nije mogao doživjeti to iskustvo s Bogom, sve dok se nije našao u jami među lavovima. Mi želimo osjetiti blizinu Božju; želimo osjetiti objavljivanje Božje sile, ali izvan lavovske jame. To je upravo razlog zašto ne možemo osjetiti blizinu Božju.Bog je mogao urediti da tri judejska mladića ne dođu u užarenu peć, ali Bog je tako vodio događaje da oni tamo dođu i to u peć sedam puta jače užarenu nego obično. A Zašto je to Bog dozvolio? Gospod je došao k njima u peć.

«Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri, i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.» (Dan. 3:25).

To iskustvo je bilo moguće samo u užarenoj peći. Mi to ne možemo doživjeti izvan. Radi toga nemamo mnogo više divnih iskustava s našim Bogom. Radi toga ne poznamo bolje Boga. Želimo sjesti na udobnu fotelju u našoj sobi i pripremiti odjeljak iz Svetoga Pisma za naš crkveni sastanak. Želimo da sve bude za nas ugodno i konforno. Želimo neki intelektualni zahvat u biblijske zapovijedi.Ljudi, koji nas slušaju znaju da smo to primili metodom «udobne fotelje». Jedini put, koji može pomoći drugima u našem svjedočanstvu, ako se oni nalaze u užarenoj peći života, da sami budemo s njima tamo i kada sami proživimo užarenu peć i iskustvo s Gospodom tamo u našim svakodnevnim okolnostima.To se desilo kada su Pavao i Sila bili u tamnici. Tamo je Bog djelovao kroz njih.

Naše praktično svakodnevno bogoštovlje – to je naš stav u odnosu na sve što nam Bog daje, kada nas on vodi, što za njega činimo. To je naše poniranje u njemu u vodstvo Svetoga Duha kojemu dozvoljavamo pobjede i iskustvo, kao apostol Pavao: « Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?»

« Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Ali u svemu ovom sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ništa moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodu našem.» ( Rimlj.8:35-39).

DUHOVNO BOGOŠTOVLJE U PRAKSI CRKVE

Crkva je za ljude. Crkva je skup vjernih ljudi. To je zajedništvo uzajamne ovisnosti i brige o ljudima i za ljude. To je mjesto međusobnog ohrabrivanja u svjedočanstvu za Krista. Crkva služi za duhovni rast vjerujućih. U Poslanici Efežanima u 4. poglavlju govori nam se, kako je Isus dao nekim vjernicima darove i da je te ljude darovao Crkvi. Među tim ljudima su bili: vođe, starješine i učitelji. U 12. stihu kaže, kako je svrha toga « Da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova tijela. »Crkva služi da dovede pojedince Kristu i da pomogne onima koji su obraćeni, da vode druge Kristu. Zajedništvo s vjernicima u Crkvi je temelj kršćanskog svjedočanstva.

« Ne ostavljajmo, kako neki običavaju, svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo to više, što više vidite da se približuje Dan.» (Heb. 10:25).

- Crkva služi za zajedništvo i za dijeljenje: « Svi koji prigrliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko» (Dj.2:44) Dijeljenje – učestvovanje (kononia) znači dati sebe drugima. Vjernik mora pomagati drugima ( čak i osobama koje ne poznaju Krista), ako ih želite pridobiti. Sve što mi jesmo i što imamo i što činimo u Crkvi govori ljudima: « Prijatelju, mi se brinemo o tebi, mi želimo podijeliti sebe i ono što imamo s tobom.»

- Zadaća Crkve je da služi: « Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi, te slave vašeg Oca Nebeskog.» (Mat.5:16). Crkva nije samo formalni sastanak, već ona služi i održava dnevno bogoštovlje kada se rasprši po tvornicama, trgovinama, kancelarijama, školama, fakultetima, radionicama, obiteljima i svugdje, gdje se kreće živo kamenje vjernih članova. To je služba potrebama ljudi u ime Kristovo.

- Zadaća Crkve je da proklamira Evanđelje. Crkva treba da nosi Radosnu vijest. To je više nego formalno propovijedanje s propovjedaonice. Treba navijestiti mnoge sadržaje, što su nam ostavljeni u Svetom Pismu. Nekada to znači kazati u razgovoru. Nekada je to «propovijedanje» u diskusiji skupini ljudi. Postoji mnogo načina da kao Crkva navijestimo Radosnu vijest dan za danom.

Cilj Evangelizacije

Biblijski cilj evangelizacije možemo naći u Svetom Pismu, u Mat.16:18. Gospod Isus govori:

« Ja ću sagraditi Crkvu svoju i vrata je pakla i smrti neće nadvladati.»

Kada je Isus slao svoje učenike da van nose Radosnu vijest, još jednom je Crkva središte Njegove zapovijedi:

«Zato idite i učinite mojim učenicima sve narode! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama cijelo vrijeme do svršetka svijeta.» (Mat.28:19-20)

Osnovna zapovijed u Velikoj zapovijedi je UČINITE MOJIM UČENICIMA. To znači dovesti muškarce i žene Isusu Kristu tako, da mu predaju sve, uključivši «DA» poslušnosti i vjere. Sve druge riječi su pomoćni ili prateći glagoli: «idite», «krstite», «učite».

To je kontinuirani proces kroz kojega obraćen čovjek Isusu Kristu uspostavlja odnos prema svakom drugom, i postaje odgovoran i produktivan član Crkve. Oni koje učini učenicima Kristovim « idu van» i čine druge učenicima: krsteći, učeći, i dovodeći ih u obitelj Crkve. Zadatak evangeliziranja neće biti potpuno ostvaren ako novo obraćeni vjernik, kao pripadnik Tijela Kristovog, neće naći svoj pravi odnos u lokalnoj Crkvi.

Evangelizacija se u Novom Zavjetu ne zaustavlja nakon što su ljudi upoznali Evanđelje;

- niti s naviještanjem Evanđelja,

- niti s javnim priznavanjem vjere u Evanđelje i Isusa Krista,

- niti čak primanjem novih članova krštenjem i učenjem.

Evangelizacijski cilj nije ispunjen sve dok novo obraćeni ljudi ne počnu reproducirati vjernike koji će kompletirati kružni tok – to jest umnažanje i time garantirati kontinuirani proces evangeliziranja – a to je rast lokalne Crkve i ukupnog Kristovog tijela, kao Božjeg kraljevstva na ovoj zemlji.

Ultimativni evangelizacijski cilj u Novom Zavjetu, prema tome, ima dvojaki aspekt:

- odgovornost reproducirati vjernike – Kršćane i

- odgovornost reproducirati zajednice – Crkve.