Propovijedi

Autor: dr. Josip Horak

U Evanđelju po Marku čitamo u 11. poglavlju (15-18) ove riječi: "Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: "Nije li pisano: "Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku." Kada su to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se, jer je sav narod bio očaran Njegovim naukom."

Slično piše u Evanđelju po Mateju (21,13) te Evanđelju po Luki (19,46), dok u Evanđelju po Ivanu čitamo u 2. poglavlju (16) Kristove riječi u Hramu – zapravo predvorju Hrama: "Nosite to odavde i na činite od kuće Oca Mojega kuću trgovačku!" Možda mnogi misle da mogu isto tako čistiti i današnje crkve, međutim Isus Krist nije dao tu vlast drugima, pa ni svojim učenicima. To je mogao učiniti samo Sin Božji, koji je imao vlast svog nebeskog Oca. Nekad si ljudi danas prisvajaju vlast koju je imao samo Bog – Sin Božji. Naime ima danas takovih koji bi samo sređivali – tuđe crkve.

Nema sumnje da se ova pouka o Domu molitve odnosi na mjesta bogosluženja, gdje se skupljaju vjernici na službe Božje, te govori kako se trebaju cijeniti takva mjesta: vidljivi Hram Božji, te kako se trebaju i vladati u njemu. Naime premalo se o tome misli, te se i ne spominje: da je to Dom Božji – Dom molitve. On ima svoje 3 dimenzije: visinu, širinu i dubinu. Dom Božji je upravljen u visinu, gore k nebu. Gospod kaže: "Dom Moj." Prema tome veoma je važno znati da pripada Bogu, dok se vjernici njime samo služe. U Starom Zavjetu glavari svećenički i pismoznanci prisvojili su si svu vlast u Hramu te čak htjeli pogubiti – a na kraju su to i izvršili – Sina Božjeg Spasitelja Isusa Krista. 700 godina prije Krista starozavjetni veliki prorok Izaija zapisao je (56,7): "...jer će se dom moj zvati dom molitve svim narodima."

Ove riječi napisao je prorok Izraelcima koji su još bili u izgnanstvu, dok im je Hram u Jeruzalemu ležao u ruševinama. Međutim je on proročkim očima gledao naprijed u doba kada će Hram biti ponovno izgrađen te namijenjen svim narodima. Kad je Ezra dobio nalog od perzijskog cara Kira da opet sazida hram Izraelu, i Zorobabel ga sagradi, ali iako su vraćeni zlatni i srebrni sudovi koje je odnio kralj Nabukodonozor, nije dostigao slavu Salomonovog hrama. Kralj Herod ga je dogradio. a razoren je 70.g. poslije Krista od Rimljana. Međutim taj hram nije bio otvoren svim narodima jer je bio ograničen učenjem starozavjetnoga Zakona. Tek je Spasitelj Isus Krist mogao navijestiti "Dom molitve svim narodima", jer Njegov nauk ne isključuje nikoga.

Nažalost i do dana današnjega razne rasne ili nacionalne predrasude te crkveni rituali ili teološke doktrine nekih crkava onemogućuju stvaranje "Molitvenog Doma za sve narode", što predstavlja njegovu širinu. Međutim najvažnija je dimenzija Božjeg Molitvenog Doma njegova dubina a to je duboka povezanost vjernika s Bogom u molitvi. Naime premalo se naglašava da Dom Božji treba biti Dom molitve; jer molitva treba biti glavni sadržaj bogoštovlja. To naglašava Isus, ali je molitva danas relativno malo zastupljena u bogoštovlju. A molitva je izvor snage – duhovne snage! Tako jest jedino što su učenici tražili od svoga nebeskog Učitelja: "Gospode nauči nas moliti se" kako to čitamo u Evanđelju po Luki (11:1-2): "Jednom je Isus na nekome mjestu molio.

Čim presta, reče Mu jedan od učenika: "Gospode, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite: "Oče naš.." Danas stotine milijuna kršćana znaju napamet tu molitvu, ali vrlo ih je malo koji su naučili: moliti ju! Naime: sila molitve ne dolazi izgovaranjem riječi, nego u moljenju molitve. Molitva nije samo izgovaranje riječi. Snaga Gospodnje molitve "Oče naš" nije u riječima nego u načinu mišljenja u kojem je oblikovana. Znamo da riječi jednostavno tvore okvir u kome je ugrađena misao. Zato nam se govori u 12. poglavlju poslanice Rimljanima o razumnom bogoslužju što stoji u drugom prijevodu: "štovanje Boga mislećih ljudi" tj. ljudi koji razmišljaju. Kralj u Šekspirovom "Hamletu" kaže: "Moje riječi lete gore, a moje misli ostaju dolje; riječi bez misli nikad ne dosegnu nebo.." Veliki je promašaj naših molitava, ako su to "riječi bez misli".

Mnogi kršćani izgovaraju riječi Gospodnje molitve, ali im misli blude daleko – po zemlji. Kad kažemo: "Oče naš, koji jesi na nebesima.." trebamo osjetiti Njegovu blizinu, jer On je uz nas baš kao zrak koji udišemo. Netko je rekao: "kad naše misli teku kroz kanale Gospodnje molitve umovi nam se obnavljaju – preobražavaju se "obnavljanjem naše pameti" (Rimljanima 12,2). Kada molitva postane sadržajem našeg bogosluženja u Molitvenom Domu, onda će Duhom Svetim obnovljena srca vjernika biti otvorena za sve ljude, te se obistinjuju riječi starozavjetnog proroka; "jer će se dom Moj zvati dom molitve svim narodima." Prema tome: molitva je najvažnija dimenzija Doma molitve. U takvom je Domu Gospodnjem želio prebivati psalmist David (u 23. psalmu) "kroz dane mnoge." Molitva je doživljavanje Božje blizine i zato je toliko važna, jer samo u Božjoj blizini bit će blagoslova!